Tijelo koje leži na zemlji  se neće pokrenuti samo od sebe. Ni kuglica na stolu, kao ni lopta na travi neće se pokrenuti, sve dok je neka sila ne pokrene. Na osnovu čega možemo zaključiti da se brzina nekog tijela mijenja samo pod uticajem drugih tijela.

 

Primjer: Motociklista se kreće jer ga pokreće sila motora. Dok se kreće velikom brzinom, naiđe na prepreku, koja će zaustaviti motocikl, a motociklista će preletjeti preko zida nastaviti i dalje da se kreće u pravcu kretanja motocikla.

 

Dječak je vozeći biciklo naletio na psa, naglo je zakočio da ga ne bi udario. Bisiklo je palo u stranu, a dječak je nastavio da pada u pravcu u kom se kretalo biciklo.

Svojstvo tijela da zadržava svoju brzinu zove se inercija. Kao mjera za inerciju uzima se masa (m).

 

Ako na neko tijelo  ne djeluje neko drugo tijelo, onda se njegova brzina ne mijenja. Kad guramo kolica, učinimo to uz mali napor. Da bismo guranjem pokrenuli automobil koji stoji na cesti, treba uložiti veći napor. Kada je objekat nepokretan, potrebna je određena sila da bi se nadvladala njegova inercija i da bi se on pokrenuo. Što je veća masa objekta potrebna je i veća sila za njegovo pokretanje, a također je potrebna veća sila i da bi se zaustavio. Talijanski fizičar Galileo Galilej je započeo, a Njutn formulisao zakon inercije koji glasi:

Svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog pravolinijskog kretanja sve dok ga neka strana sila ne natjera da to stanje promijeni.

Primjera za inerciju ima mnogo i zakonu inercije podliježu sva kretanja kako na Zemlji tako i u svemiru.

Primjer1: Kad autobus naglo krene, kretanje autobusa ne prenosi se istog trenutka na tijelo putnika. Kad autobus naglo krene prema naprijed, putnikovo tijelo u autobusu poleti prema nazad. Tek kad se putnik čvrsto uhvati za ručku ili udari u sjedište, kretanje autobusa prenijet će se na tijelo putnika. Obrnuto će se zbiti kad autobus u vožnji naglo zakoči. Tada će tijelo putnika autobusa da krene naglo naprijed.

Primjer 2: U julu 1994. g. kometa Shoemaker-Levy-9 udarila je u Jupiter. Kada se približila
Jupiteru raspala se na više od dvadeset dijelova. Svi ovi dijelovi (kako slika pokazuje) su imali isti pravac. Kretali su se jednolikopravolinijski po inerciji.

Upoznali smo se sa masom kao veličinom. Da bismo mogli mjeriti masu, trebamo znati jedinicu mase. Masa je mjera inercije tijela. Pomoću inercije možemo upoređivati tijela razližitih masa.

Primjer 2: Upoređivanje masa pomoću inercije. Uporedimo masu dva tega na glatkoj površini stola. Između tegova je opruga. Dlanovima pritisne tekove jedan uz drugi tako da je opruga stisnuta, i zatim ih pustimo. Opruga se naglo raširi i odgurne kugle jednu od druge, i oni se pokkrenu u suprotnim smjerovima. Možemo zaključiti da se kugla m2 više opire promjeni svog stanja mirovanja, tj. da ima veću masu.

Masu možemo mjeriti pomoću inercije.

Primjer 3: Ponavljamo sličan ogled kao ranije, ali sada s jednim ili dva tega poznate mase. Kolica sa tegovima i valjkom povežemo čvrstom niti, tako da je opruga stisnuti između njih. Plamenom šibice zatim zapalimo nit. Ako kolica krenu jednakom brzinom u suprotnim smjerovima, znači da je masa valjka i masa dva tega jednake. Na taj način smo izmjerili masu valjka.

Iz iskustva znamo da je teže zaustaviti ili pomjeriti  tijelo veće mase i veće brzine. Ove dvije veličine povezuje veličina, koja se zove impuls tijela ili količina kretanja. Impuls tijela p direktno zavisi  od mase m i od brzine v.

Impuls tijela je jednak proizvodu mase tijela i njegove brzine.

Jedinica za impuls je: 

1 COMMENT

LEAVE A REPLY